Jedna od tema Kurikuluma nastavnoga predmeta Povijesti za 8. razred koja zahtijeva
naše promišljanje u poučavanju je „ Holokaust i drugi zločini protiv čovječnosti u
hrvatskome, europskome i svjetskome kontekstu“. Naš je cilj unapređivanje znanja o
holokaustu, ali i razvijanje empatije prema žrtvama stradanja tijekom holokausta. Rad
na ovoj temi treba razvijati kritičko mišljenje te omogućiti učenicima prepoznavanje
koraka koji vode genocidu proučavajući faze u progonu židovskih zajednica od strane
nacističkih vlasti.
Među obiljem materijala za rad na ovoj temi učenici proučavaju dnevničke zapise
djece koja su stradala za vrijeme Holokausta. Upoznaju osobnu priču djevojčica i
njihovih vršnjakinja Eve Heyman i Rutke Laskier. Učenici će tijekom rada na
pripremljenim materijalima upoznati život Židova prije nacističkih progona te
prepoznati 5 faza genocida. Učenici uočavaju koliko je toj djeci bilo teško te kako su
u dnevnicima pronalazili utočište da bi se lakše nosili sa ružnom stvarnošću.
Dječak Pavel Friedmann je u getu u Terezinu napisao pjesmu „Nikad nisam vidio
drugog leptira. Pavelova pjesma je 1996. g. inspirirala Muzej holokausta u Houstonu
da pokrenu projekt Leptir. I naša škola, zadnjih nekoliko godina, sudjeluje u projektu
Leptir. Djeca nakon čitanja pjesme trebaju izraditi svog leptira koji simbolizira svako
dijete koje je stradalo za vrijeme Holokausta te na njega prenijeti svoje misli i
osjećaje.
Posljednji, baš posljednji,
Tako bogato, svijetlo, zapanjujuće žut.
Poput pjeva sunčevih suza
Na bijelome kamenu…
Tako, tako žut
lakoćom je nošen uvis.
Odletio je, siguran sam, jer se želio
oprostiti od svijeta.
Sedam sam tjedana živio ovdje,
Zaglavljen u ovome getu
Ali ovdje sam našao svoje ljude.
Maslačci me zovu
I procvali bijeli kesten u dvorištu.
Samo, nikad nisam vidio drugoga leptira.
Taj je bio posljednji.
Leptiri ne žive ovdje u
getu.






