Moji prijatelji iz novinarske grupe i ja, zajedno s našom voditeljicom, 11. svibnja otišli smo u HNK Split. Kad smo došli, dočekala nas je jedna simpatična gospođa. Uvela nas je u gledalište i pokazala nam pozornicu. Meni je to bio prvi put da se nalazim u HNK.
Kad smo se udobno smjestili, počela nam je pričati o prošlosti kazališta. Kazala je da u gledalište može stati 654 ljudi. Otišli smo i iza pozornice gdje se nalazi mnogo tipki i reflektora. Na prvom katu vidjeli smo garderobe umjetnika, tj. mjesto gdje se oni odijevaju za nastup. Bilo je tu mnogo odjeće.
Posjetili smo i „šminkeraj“, kako to mjesto zove naša vodička. Tamo smo vidjeli balerine koje su se pripremale za probu jer se te večeri održavala predstava baleta. Poslije šminkanja otišli smo do mojega najdražeg dijela kazališta, a to je:

SOBA PUNA PERIKA – Tu smo isprobavali razne perike i smijali se jedni drugima jer smo presmiješno izgledali s drugačijom kosom i frizurom.  Bilo je to najuzbudljivijih deset minuta.
Posjetili smo i krojačice koje su upravo šile novu odjeću i shvatili da je to jako naporan posao. Izvan kazališta nalazi se radionica u kojoj vrijedni ljudi od metala izrađuju konstrukcije potrebne za postavljanje na pozornicu na raznim predstavama. Upravo su radili stalak potreban za operu u kojoj pjevaju naši, talijanski i španjolski operni pjevači.

Umorni od stalnog penjanja i spuštanja, ulazaka i izlazaka iz raznih prostorija, smjestili smo se na galeriju. Tu se nalaze najviša sjedeća mjesta u kazalištu, i to točno ispod stropa. Na pozornici su se balerine i baletani pripremali za predstavu te večeri. Najsmješnije mi je bilo kad se na pozornici pojavio crni psić i počeo se vrtjeti oko balerina. Valjda ih je želio oponašati. Sve nas je nasmijao, onako malen i komičan.  Gledajući ga iz visine, izgledao nam je kao malo crno klupko.
Nažalost, naš je posjet završio i otišli smo kući.

Jako mi je drago da moj grad ima tako lijepo kazalište i ja se njim ponosim.

Lana Plazibat, 4.b