Bilo je lijepo sunčano jutro. Uputila sam se s bakom na glavni ulaz svoje Škole. Kada smo došle tamo, pričekale smo ostale učenike da dođu pa smo se uputili u Etnografski muzej. Kako je muzej bio u gradu, morali smo pješačiti do njega. Dugo smo hodali, ali se to itekako isplatilo. Ušli smo u Muzej i lijepo pozdravili, a zatim nas je vodič odveo do prostorije gdje je jedna mlada žena sjedila za stolom u zagrijanoj sobi. Na prvi pogled učinila mi se zanimljivom.

Moja baka, ja i ostatak Novinarske grupe sjeli smo i počeli gledati gospođu. Prvo je upalila plamenik, a zatim je uzela tanku staklenu cjevčicu i počela je zagrijavati. Neprestano ju je vrtjela da staklo ne bi pokapalo poput voska. Kada se cjevčica ugrijala, istegnula ju je i od nje napravila tanki, dugi, stakleni štapić u sredini. On se ohladio pa ga je gospođa samo postavila iznad plamenika i on se opet rastalio. Kada je završila, postavljali smo joj pitanja i razledali njene staklene rukotvorine. Ponešto smo i kupili. Kupila sam predivan lančić koji se svidio i mojim ukućanima jer je izrađen od stakla.

Uvijek ću ga čuvati kao lijepu uspomenu. Nastavili smo razgledanje Muzeja, a nakon toga popeli smo se na vrh Vestibula. To je bio najljepši pogled koji se pružao preda mnom. Vidjela sam sve: Marjan i njegovu zastavu, ljude, more, brodove i stare dalmatinske kuće. I tako je naše razgledavanje završilo. Uputili smo se na autobus i svatko je otišao svojoj kući.

         Meni se odlazak u Muzej jako svidio, zato što sam se lijepo provela i popela na vrh Vestibula. To je bio vrlo poseban doživljaj. No, najzanimljivije je bilo gledati onu gospođu kako puše staklo.

                                                          Lara Bugarin, 4.b

Više fotografija možete pogledati u Foto-galeriji.